Piše: Slobodan Martinović
Vladalac
Gledajući film Vladalac, prosto sam se zapitao gde sam živeo predhodnih trideset godina. Ko je sve ovu državu i društvo vodio. U knjizi Zdravo društvo Erih From je naveo „kada bi se obični ljudi ponašali kao donosioci odluka strpali bi ih u ludnicu“.
U pomenutom filmu koji je posložio jedno vreme u osnovi nije samo Vučić, već jedna matrica življenja u zemlji Srbiji koja traje beskonačno dugo. Očigledno je cilj Vučića bio da bude lider te iste, koja podrazumeva laž, otimanje, ubijanje. Pitam se kako u svojoj glavi metaboliše toliku količinu zla, da li oseća stid, sram. Kako funkcioniše kao čovek.
Posledica svega je što se dijalog izgubio i u svakodnevnoj komunikaciji. Ona podrazumeva da jedna strana satre drugu, ne birajući sredstva. Što kažu, gleda te u oči i laže. Znanje, činjenice, poštenje nisu indikatori uspešnosti, već lukava i bezobzirna borba.
Nije Vučić proizvod samog sebe već svih nas, našeg obrazca ponašanja, navika, mentaliteta, sistema vrednosti.
